Danas, 11.07.2025. godine obilježava se trideseta godišnjica genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija u Srebrenici, jula 1995. godine. Godišnjica dana kada nisu ubijali samo ljude, ubijali su snove, djetinjstva i budućnost. Dana kada su majke zakopale sinove, i s njima cijeli svoj svijet. Dana kada je 8372 puta prestalo da kuca srce oca, brata, sina …
Nisu to samo brojevi, to su imena Bošnjaka, koji su ubijeni samo zato što su Bošnjaci, a cijeli svijet je tada šutio. Život u Srebrenici je stao, ali svijet nije i pao je na ispitu čovječnosti.
Srebrenica nije prošla, jer Zemlja možda šuti ali mezarje govori. Srebrenica je ovdje, u svakoj suzi koja padne 11. jula. Zato se trudimo govoriti glasno, ne samo o prošlosti nego o sjećanju, jer zaborav i negiranje znači ponovo ubiti 8372 puta.
Zaborav je rana, ali negiranje je nož koji opet otvara tu ranu, pa istina umire u tišini onih koji je ne priznaju.
“Sinovi moji…gdje ste? Da majka bar zagrli kosti vaše, skupljam suze u maramu da je razvezem po ovoj zemlji krvi da bar zemlja zna kako boli majka..”
Sjećanje na genocid nije samo historijska dužnost već i moralna odgovornost. Obaveza je braniti istinu, pružati podršku preživjelima i edukovati buduće generacije, kako bi “Nikada više…” zaista značilo DA SE NIKOME I NIKADA NE PONOVI SREBRENICA!